1. jula tekuće godine u Opštini Bratunac, održano je komemorativno sabranje povodom obilježavanja 31.godine pogroma nad srpskim stanovništvom Srednjeg Podrinja i Birča, u kome je ubijeno na najstrašnije načine 3.267 Srba u Odbrambeno-otadžbinskom ratu 1992-1995 godine, od strane Muslimana bošnjačke nacionalnosti.
Na svetilištu gdje počivaju srpski novomučenici podrinjski, na mjestu gdje treba, prema riječima patrijarha srpskog Porfirija: "Izuti obuću svoju i pristupiti". Na komemoraciji okupilo se više hiljada ožalošćenih u stradanju, od vrhovnog nivoa vlasti, visokog preosveštenstva, monaštva, izaslanika Rusije i Srbije kao i vlasti Republike Srpske, vrhovnih vojnih komandi, do porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i svih onih u saosjećanju sa bolom majki, djece i očeva kojima je taj dan i ako nepojmljivo drugima, u dušama porodica nastradalih članova svakodnevan u proživljavan već 31. godinu, kao čas mučeničkog stradanja, kao rana i strepnja, bijes i tuga, kao ordenje.
Taj dan, teško je bilo biti Srbin, teško je bilo biti Hrišćanin, slušati i gledati, oprostiti a ne mrziti tu strašnu pomisao na zlodjelnog počinioca koji kolje dijete, ubija starca ili siluje žene i djecu, a činili su.
Zamisliti zvjerinje sa krvavim zlokobnim očima u uniformama sa oružjem, unezvjeren i preplašen narod u zbjegu.
Zamisliti ubistvo mladog Slobodana Stojanovića, zaklanog sa urezanim krstom na grudima, nedužnog, a ujedno biti svjestan tih 13 godina presude pravosudnih organa BiH za zvjersko ubistvo djeteta, djeteta preklanog, sa odsječenim ušima, razrezane utrobe u obliku krsta, jer prva pomisao čovjeka jeste koji je pravosudni organ nadležan za zaštitu njegovih prava u Bosni i Hercegovini.
Zvijer u čovjeku kao pritajena bolest u najgnusnijem prikazu mučeništva, na miris svijeće ko krvi pod suncem upeklim na brdskom vrhu iznad grada, prolivao se neizrecivi bol, drhtanjem tijela i suzama uz bezbroj pitanja, kuda je sve to vodilo i kuda ovo sve vodi?! Kada su date dozvole za raspolaganje njihovim podacima u javne projekte na javnim platformama, pod okriljem mržnje i optužbi bez dokazane krivice, kroz projekte na Googl platformi, gdje je svaki poginuli borac, Srbin, imenom iskorišten za mržnju, okarakterisan kao zločinac bez presude. Kako i kada se sve to obesčastilo, svelo na datum u proceduri, na stavku u notesu, obavezu bez zaštite?!
Teško je bilo slušati, svješću proživjeti ubistva djece, nejakih i nedužnih, slušati prigušene jecaje okamenjenih suza majki ubijene djece, skrajnutih u uglove iza mermernih ploča usijanih na suncu, dok su u prvim redovima vlastelinska gospoda, ona dezertirana sa poslušnicima, birana po volji ili bez volje naroda, bezobzirna u bolu i govoru, manipulacijama i prijetnji nekima gdje za to nije bilo ni mjesto ni vrijeme.
Oni, kojima su suze stale u grlu a stopljene svijeće palile prste, kroz krik bola duše koji je pritiskom i praskom udarao u uši a sunce pržilo čela, nisu ni čule te riječi. Riječi glasne ali ujedno i tihe i nepotrebne.
Retorika ona ista koja podsjeća na stradanja zbog kojih smo bili tu, nevažna u odnosu na prigušenu smrt koja traje 31 godinu. Nevažni na sve one važnosti njima a nebitne tužnima, majkama, braći, sestrama i djeci usnulih čiji životi su zastali tamo gdje i njihovih najmilijih.
Sa strane, gledajući bol i osjećajući nepravdu, ožalošćeni u istinskoj žalosti, nijemim pogledima promatrali su neke sijenke koje su ovladale ljudima u čijim rukama je vrhovna moć. Na njihovim licima nije bilo razumojevanja, samilosti i tuge, na njima je bila obaveza, još jedan ispoštovani protokol obavezan pozicijom i funkcijom a najveća muka bilo im je sunce kao osvetnik za olak pristup i nemar najsvetijeg-datog života za život. U nekim ponos i gorčina u drugima želja da što prije prođe.
Na onom okamenjenom brdu, zasutog hiljadama grobova i suznih svijeća za usnule u Hristu, ostale su i crvene ruže i razumijevanje nerazumijevanjem, neispraćen dan tuge i čemera dostojno bar obilježen krstolistom, simbolom usmrćene srpske mladosti, na sajtu Gradske uprave Zvornika je izostao, kao i riječ o komemoraciji jednog od najvećih srpskih stratišta.
Umjesto saosjećanja i krstolista, čestitke Petrovog posta ono čestitka Bajrama, jer vlast je vlast svih građana.
Srpske žrtve počivaju mirnim blagoslovom hrabrosti, dostojanstva i čestitosti za zemlju, za djecu, za mir. Živite, pamtite i nezaboravite, to nam je amanet. A ako zaboravite vama je na čast.
Постави коментар