Psiholog: Ivan Kuč
Nasiljem među djecom i mladima smatra se svako nemjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci ili mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno sa ciljem povređivanja, a koje se nezavisno o mjestu izvršenja, može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju a koje uključuje ponavljanje istog obrasca i održava ravnopravan odnos snaga, jači u odnosu na slabijeg ili grupa protiv pojedinca.
O uzrocima, okidačima i prvim znacima u promjeni raspoloženja u adolescentskom razvoju ličnosti kao i ulozi institucija, razgovaramo sa psihologom i sistemskim porodičnim savjetnikom Ivanom Kučem iz Zvornika.
Šta su najčešći okidači za nasilno ponašanje djece i da li kao posledica proističu iz porodičnih odnosa ali i iz okolnosti vezanih za okruženje i njegovo djelovanje na psihološke reakcije?
"Na ponašanje djece utiču nasleđe, sredina, ali i sam pojedinac. Kada je riječ o nasilnom ponašanju nedostatak pažnje i topline, može biti uzrok, te prisustvovanje nasilnom ponašanju kod kuće. Nedovoljna briga i nadzor roditelja takođe. Često kod djece koja ispoljavaju agresiju uočimo iskustvo žrtve agresivnog ponašanja roditelja prema njima. Agresija "rađa" agresiju, odnosno svjedok ili žrtva nasilja mogu postati nasilnici. Korištenjem agresije roditelj šalje djetetu poruku kako je u red nasiljem i zastrašivanjem dobiti ono što želimo."
Koji su prvi simptomi u promjeni ponašanja djeteta na koje roditelji treba da obrate pažnju?
"Obično se agresivno ponašanje lako uoči ukoliko se ne radi o jako introvertnom djetetu koje ima neprijateljske obrade dešavanja iz okoline pa onda iznenada i neočekivano burno reaguje. Rani znaci mogu biti i upravo oni koji upućuju i na to da je dijete izloženo nasilju: modrice, tragovi ugriza, česte povrede na neobičnim mjestima izbjegavanje kontakta s drugima, trzaji na pokušaj dodira ljudi iz okruženja, zaplašenost ,
prikrivanje povreda odjećom, izgleda uplašeno kada se spominje roditelj, često kasni ili je odsutno s nastave, nakon nastave nerado odlazi kući ima teškoće u druženju sa vršnjacima, igra se agresivno i često ozljeđuje vršnjake, bježi od kuće, ima noćna mokrenja, nisko samopoštovanje i dr."
Kako pomoći djetetu ukoliko se uoči određena promjena u njegovom ponašanju?
"Nakon što se uoči postojanje ispoljavanja ili tendencije ka agresivnom ponašanju, bitno je razumevanje i neosuđivanje. S' bzirom na kompleksnost uzroka i moguće trpljenje nasilja nekoga iz okruženja najsigurnije se konsultovati sa stručnjacima, psiholozima i pedagozima. Ukoliko se radi o ispoljavaju agresije koja nije potencijalno preteća za druge i patološka, ona može da se koriguje vaspitnim metodama te nađu načini njenog konstruktivnog i korisnog usmeravanja. Sama zabrinutost zbog agresivnog ponašanja djeteta je indikator da treba biti oprezan u procjeni, jer ona nije laka i često se minimizra ili hiperboliše."
Na koji način roditelj može da djeluje u slučaju vršnjačkog nasilja i da li je u takvim situacijama neophodno i savjetovanje sa stručnim licima iz oblasti psihološke struke?
"U slučaju vršnjačkog nasilja pred roditeljima je jedan od najtežih zadataka i ispita. Oni sa jedne strane treba da djetetu šalju poruku da ga vole i podržavaju a sa druge strane da postave granice koja ponašanja su dozvoljena a koja ne. Nema opravdanja za agresivno ponašanje i to je teren gdje treba asistencija odraslih kako ne bi došlo do eskalacije i nepopravljivih situacija. Sa odbrambenim ponašanjima u smislu agresivnog odgovara na nasilje treba biti prilično osjetljiv i iznalaziti sva druga preventivna rješenja. Roditelji treba da razumiju, vole i na empatskom nivou osjete što i dijete, tako će znati šta uraditi u konkretnom slučaju."
Kako pomoći i pristupiti djetetu u situaciji ispoljavanja nasilnog ponašanja i da li ti psihomatski faktori rizika u periodu adolescencije su podjednaki i kod djece sa obrnutim ponašanjem?
"Prventivno djelovanje daje najbolje rezultate, lični primjeri nenasilnog rješavanja konflikata takođe, izgradnja negativnih stavova prema nasilju i destrukciji takodje. U slučajevima kada se radi već o poremećaju u smislu delinkvencije i poremećaja ponašanja to prevazilazi kapacitete roditelja i škole i zahtjeva posebnu psihoterapijsku i društvenu, odnosno multisektorsku saradnju i pomoć. Ne treba se osećati strah od osude i stid, jer "guranje problema pod tepih" dovodi do nepopravljivih posljedica."
Da li nastavni kadar ima odgovornu ulogu u prepoznavanja ponašanja djeteta i sa tim u vezi treba da djeluje i ostvari komunikaciju individualno da bi se iz njega izvukao potencijal i da li trenutni pristup struke zahtijeva veću uključenost?
"Nastavnički kadar uglavnom može da prepozna agresivno ponašanje, odjeljenske starešine i imaju odgovornost da vode računa o tome. Psiholozi u školama se posebno bave problemom nasilja, prevencijom, psihodijagnostikom i određenim tretmanima. U našem društvu u kojem je porast nasilja prešao kritičnu granicu, svi moramo biti odgovorni, ne smijemo ćutati na nasilje djece i odraslih iz straha od osvete i pritisaka uticajnih i nedobronamjernih pojedinaca. Moramo biti hrabri i odgovorni radnici, građani i profesionalci."
Постави коментар