U sjećanju na egzodus više od 150.000 sarajevskih Srba koji su krajem 1995. i početkom 1996. godine, prilikom napuštanja svojih vjekovnih ognjišta u izbjeglištvo i neizvjesnost nosili i posmrtne ostatke svojih poginulih boraca, što je jedinstven primjer u svjetskoj istoriji, na groblju u Bratuncu biće služen parastos za srpske borce poginule na ratištu na području Sarajeva, povodom 27. godina od prenošenja njihovih posmrtnih ostataka iz sarajevskih opština na ovo groblje.
Nakon parastosa za 185 srpskih boraca iz Hadžića i drugih sarajevskih opština, biće položeno cvijeće i odata počast poginulima kod spomen-krsta u tom dijelu groblja.
Parastos se organizuje povodom 27. godina od egzodusa Srba iz sarajevskih opština.
Najveći broj prenesenih posmrtnih ostataka poginulih srpskih boraca je sa područja Hadžića, a manji broj je iz Ilijaša, Ilidže i drugih sarajevskih opština koje su u Dejtonu predate Federaciji BiH.
"Potpisivanja Dejtonskog sporazuma oko 150.000 Srba trajno napustilo svoja pradjedovska ognjišta i ostavilo iza sebe svoje domove i sve ono što su generacije i generacije Srba stvarale vekovima pre njih savladavši snježnu mećavu, napustili kuće i stanove, njive u izbjegličkim kolonama, voćnjacima, očevoj kući i djedovoj kući“, rekao je Slavko Jovičić Slavuj u autorskom tekstu objavljenom na njegovom blogu prije četiri godine, kao svjedočanstvo preživljenog stradanja.
"Egzodus Srba iz Sarajeva počeo 17. februara 1996. godine i da je tog dana bio parastos.
Hadžićani su u panici. Nemaju koga da pitaju šta se dešava, iako su svi pojedinačno donijeli odluke da neće ostati u gradu koji su herojski branili i branili cijeli rat. Tokom skoro četiri godine godine rata bilo je dana kada je na sam grad svakodnevno padala kiša i više od 1.000 neprijateljskih granata. A u septembru 1995. godine uslijedili su NATO udari i bombardovanje više lokacija na području Hadžića.Bivši predratni gigant namjenske vojne industrije, Remontnog zavoda tadašnje Jugoslovenske narodne armije, bio je izložen udarima i bombardovanjima.
Ljudi prepušteni sami sebi, svako se snalazio kako je znao.
Svi su čekali dolazak obećanih autobusa i kamiona za evakuaciju stanovništva, ali nisu došli. Panika je prevazišla ljudski razum, jer niko nije bio spreman čekati muslimanske osvetnike.
Takođe, u isto vrijeme dvije hiljade ljudi na groblju pored pravoslavne crkve Svetog proroka Ilije u Ilijašu oprostilo se od svojih ognjišta koja su branili u proteklom ratu.
Identičnih scena bilo je i oko drugih vjerskih objekata i na grobljima duž Srpskog Sarajeva. Sahrana je održana i na Krivoglavačkom groblju koje se nalazi na brdu iznad istoimenog sela, zapadno od urbanog dijela Vogošća. Preživjeli Srbi su kopali podizali svoje mrtve i nosili ih sa sobom u nepoznato.
Bilo je teško prepoznati mrtve i preživjele, Srbe slomljene i ojađene teškom tragedijom.
Srbi sarajevskih opština Hadžići, Ilidža, Ilijaš i Vogošća iskopavali su svoje mrtve i nosili ih sa sobom, i tako su zajedno i živi i mrtvi u istoj koloni krenuli na put neizvjesnosti i nema povratka.
Tog februara i početkom marta 1996. godine 150.000 Srba krenulo je u neopisivi egzodus iz Sarajeva.
Uz polomljenu ogradu i nekoliko oskrnavljenih spomenika, Srbi su se trajno oprostili od svojih ognjišta. Oni su bili nijemi svjedoci zločine koje su počinili u leto 1995. međunarodne snage za tzv. brze intervencije. To su bile zločinačke snage NATO alijanse koje su danima gađale srpske položaje.
U dva ili tri rafala, helikopteri IFOR-a su zujali iznad groblja. Padao je sneg. Bilo je strašno hladno. Dugo je trajao ispraćaj odlazećih Srba sa grobovima njihovih najmilijih. Tuga je stigla do neba, ali je niko nije osetio osim Srba u neviđenom egzodusu. Bol i tuga su bili nezamislivi i neopisivi.
Glavni problem je bila činjenica da su takozvane međunarodne institucije iznenada odlučile da muslimanske vlasti preuzmu srpske opštine, mjesec dana prije predviđenog roka, što je dodatno ubrzalo ionako veliku tragediju sarajevskih Srba.
Vogošćani i Rajlovčani nisu ni slutili da će morati da odu već 23. februara, iako je prvobitni rok određen u Dejtonu bio 19. mart.
Ostaće zapamćeno da su za promjenu roka saznali iz deljenih letaka pripadnika IFOR-a.
Uz stihove Šantićeve pjesme 'Ostajte ovdje' ispisane na tim papirićima, Srbima je rečeno da je federalna policija prvo ušla u te opštine. Ljudi su bili iznenađeni i zbunjeni. Duge i neprospavane noći uslijedile su u kratkom periodu.
On navodi da od obećane kolone kamiona i autobusa za evakuaciju preostalog stanovništva koje je trebalo biti na lokacijama 21. i 22. februara više od polovine stanovništva ranije je napustilo ovaj dio Sarajeva. Prvi autobusi stigli su tek nakon dva dana. Ljudi su pobjegli sa vrećama u rukama spašavajući gole živote.
A riječi su se ukočile u mećavi Trebevića i Rumunije, kroz koju se probijala nepregledna kolona vozila.
Uz put su Srbi na nekim mestima kamenovani. Bio je to pozdrav 'za srećan' put Srbima, upućen od bivših komšija i ratnih protivnika koji za tri i po godine rata nisu uspjeli da zauzmu pa i pedalj srpskih opština. Svaki sarajevski Srbin iz izbjegličke kolone i danas, 23 godine nakon preživjele golgote, svoju muku, očaj, čežnju i domovinu nosi u očima kao uspomene.
Da su mogli umjesto budućeg života, a većina nije ni znala kuda ide i gdje će se smjestiti, najradije bi ponijeli sve sa sobom - kuće i stanove, zrak, šumu, sarajevska brda."
"Brzo kao munja, prošlo je mjesec i još nekoliko dana od puštanja na slobodu."
"Tada sam mjerio vrijeme u satima. Dani kao da nisu postojali. Nakon 1.334 dana provedenih u muslimanskim koncentracionim logorima. Iz muslimanskih logora smrti izašao sam na Bogojavljenje 19. januara 1996. godinemorao sam ući u neizvjesnost Opet sam morao ponovo da trazim novi dom.
Morao sam da pocnem ispočetka sa nekoliko plastičnih kesa u kojima je bila sva moja imovina i imanja mojih predaka. Sa porodicom, troje djece i suprugom nosio sam samo plastične kese koja sadrži svu našu prošlost. O budućnosti niko nije ni razmišljao o tome", kaže Slavko Jovičić Slavuj koji je bio zatvorenik logora "Silos" u Tarčinu i dodaje da je tugu preživio srećno, jer je bio sa porodicom.
Djeca na traktoru su, kaže Jovičić, sve nemo posmatrala, jer su malo toga mogla razumjeti.
“Traktorist me je u suzama pitao kuda da nas vozi. Nisam znao kuda idemo. Mislio sam da će me neko prihvatiti, ali sve je to bila iluzija. Panika je bila jedini vodič. Rekao sam nego da vozi dokle ima goriva,pa gde cemo stati...bice to srpska zemlja za novi pocetak.I bilo je tako...Kolektivni centar, mala soba bez peci, bez drva. .. Nekoliko konzervi i tvrd hleb bili su jedina nada za život...”, istakao je Jovičić.
On je tada podsjetio da je prije rata, prema popisu iz 1991. godine, u Sarajevu živjelo 157.000 Srba. Srbi su, prema popisu stanovništva iz 1971. godine, bili većinski narod u Sarajevu, kao i decenijama.
Popis stanovništva u BiH iz 2013. godine pokazuje da je broj Srba u Sarajevu na nivou statističke greške, te da u cijeloj Federaciji BiH živi oko četiri posto prijeratnih stanovnika srpske nacionalnosti.
"Biće zabilježeno da više nismo tamo gdje smo bili i da nikada više nećemo biti... Sve je to život i traje... do kada, niko ne zna. Zbogom Sarajevo", rekao je Jovičić na svom blogu prije četiri godine kao svjedočenje stradanja jednog naroda.
Jovičić je svjedočio da je logor smrti "Silos" bio laboratorija za ispitivanje ljudske izdržljivosti, gdje su muslimanski vojnici i čuvari zatvorenike gledali kao životinje koje su svakodnevno tukli, mučili na razne načine, ubijali glađu i trovali raznim lijekovima.
Iako je prošao golgotu sarajevskih logora, ostao je da živi u Sarajevu, a u politiku je ušao da se bori za istinu o stradanju Srba.
Bivši poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH i nekadašnji zatočenik u sarajevskim logorima smrti Slavko Jovičić Slavuj preminuo je u 69. godini.
Постави коментар