Nakon Prvog svjetskog rata svijet je ušao u postepeni proces modernizacije. Naučna i tehnička otkrića s kraja 19. i početka 20. stoljeća sve su više ugledala svjetlo dana. Međutim, u nekim zemljama proces je bio veoma spor. Kraljevina SHS (Jugoslavija) bila je jedna od njih. Vodeći centri u zemlji mogli su se pohvaliti da idu u korak s vremenom, dok su druga mjesta (posebno provincija) kasnila. Zvornik je, kao i većina drugih mjesta u pokrajini, polako krenuo ka progresivnim idejama i životu. Međutim, iako se sporo kretao, sve do početka Drugog svetskog rata, grad je imao automobile, benzinsku pumpu, škole, sportska i sokolska društva... i nešto bez čega se savremeni život ne može zamisliti - struju.
Zvorničke ulice nisu bile u mraku, iako nisu imale struju, jer su bile osvijetljene fenjerima, koji su se nalazili na izgrađenim stubovima. Stubovi su postavljeni na nekoliko mjesta u gradu. O njihovoj brizi (punjenje gasom, čišćenje, paljenje i gašenje) pobrinuli su se čistač, čovek koji je sa sobom uvek nosio merdevine, alat za čišćenje i kantu za gas. Osim toga, sveštenik se tokom noći brinuo i o samom gradu. Obilazio je kuće i prodavnice, i proveravao da li su svi prozori i vrata zatvoreni. Posljednji zvornički kovač zvao se Huso Bičakčić iz Beksuje, i tim se poslom bavio do 1937. godine, kada je Zvornik dobio struju, a lampione zamijenile električne lampe.
Inicijativu za dovođenje struje u Zvornik dala je gradska opština na čelu sa tadašnjim načelnikom Stankom Nikolićem. Međutim, nisu svi građani bili za dovođenje struje u Zvornik. Tome su se posebno protivili zvornički trgovci (posebno Jovičići i Kurići), strahujući da struja neće suzbiti potrošnju gasa. Ipak, vijećnici su većinom glasova donijeli odluku da Zvornik dobije struju, a kada je tu odluku potvrdila uprava Drina banovske u Sarajevu, počela je njena primjena. Prvo, 1936. godine, izgrađena je mala centralna kancelarija. Nalazila se na današnjem prostoru između Kasine i zgrade Zmajevac. Tu je izgrađena i kuća za Božu Jocića, prvog zvorničkog električara. Međutim, elektrana je koristila drvo kao gorivo, a kako je cijena drva rasla, tada je zaključeno da je isplativije snabdevati Zvornik strujom iz termoelektrane, iz Banje Koviljače. To je učinjeno 1937. godine, kada su postavljene žičane zastave od Banje Koviljače do Zvornika.
Cijelo stanovništvo Zvornika obaviješteno je o danu kada će u Zvorniku biti uključena struja. Najveći broj ljudi okupio se oko Kasine, gdje je održana svečanost. Ispred Kazina bilo je i pristalica i protivnika struje u gradu. Svi su čekali da padne noć i da vide taj neobičan događaj (struja) u svom gradu. Kada je ispred Kazina i u okolini zabljesnulo svjetlo, među prisutnima je nastalo neopisivo oduševljenje. Čak su i protivnici struje u gradu shvatili da su pogriješili, a pojedinci su prilazili i samom gradonačelniku i čestitali mu na uspjehu.
Tokom te 1937. godine u gradu će biti 38 rasvjetnih stubova, a struju će imati samo 80 domaćinstava. Tek nakon Drugog svjetskog rata taj broj će se povećati. Što se tiče okolnih područja, Kozluk je bio prvo naselje van grada koje je dobilo struju u ljeto 1952. godine. Godinu dana nakon Kozluka, odnosno 1953. godine, struju je dobio i Čelopek. I na kraju, uz sve ostalo, važno je spomenuti prve zvorničke električare. Već smo spomenuli Božu Jocića, prvog zvorničkog električara. Takođe je važno istaći da je do 1947. godine bio jedini električar u Zvorniku. Njegov učenik Nurija Sarajlić Roda bit će drugi električar u gradu nakon Bozea. Njih dvojica su obavljali sve poslove vezane za električnu energiju grada Zvornika.
Napisao Mile V. Vasiljević
Постави коментар